Aš kynnast sjįlfum sér

 

Aš kynnast sjįlfum sér

 

Markmišiš meš žvķ aš kynna sér bśddisma er ekki aš kynna sér bśddisma, heldur aš kynnast sjįlfum sér. Og žaš er ógerlegt aš kynnast sjįlfum sér įn einhverrar leišsagnar. Viš žörfnumst vķsinda ef okkur langar til aš komast aš žvķ hvaš vatn er, og vķsindamašur žarf rannsóknastofu. Żmsar leišir er svo hęgt aš fara til aš reyna aš komast aš žvķ hvaš vatn er, hvernig žaš er samsett, hver form žess eru og ešli. En į žennan hįtt er ekki mögulegt aš kynnast vatninu eins og žaš er ķ sjįlfu sér. Sama gildir um okkur. Viš žurfum fręšslu, en meš žvķ einu aš kynna okkur fręšin getum viš ekki komist aš žvķ hver „ég“ er ķ sjįlfum sér. Fręšin geta hjįlpaš okkur til aš skilja okkar mannlega ešli. En žau eru ekki viš sjįlf heldur śtskżringar į okkur. Žaš eru žvķ mikil mistök ef žiš hengiš ykkur ķ fręšin og kennarann. Į žvķ andartaki sem žiš hittiš kennara eigiš žiš aš yfirgefa hann og verša sjįlfstęš. Ef žiš lķmiš ykkur ekki viš hann vķsar hann ykkur veginn til ykkar sjįlfra. Žvķ aš kennara hafiš žiš ykkar sjįlfra vegna, ekki vegna hans.
Rinzai, kķnverskur zen-meistari į 9. öld, greindi fjórar leišir til aš kenna nemendum sķnum. Stundum ręddi hann um nemandann sjįlfan, stundum um fręšin, stundum tślkaši hann fręšin og nemandann, og stundum kenndi hann nemandanum alls ekki neitt. Hann vissi aš nemandi er nemandi žótt hann fįi enga kennslu. Strangt til tekiš er engin žörf į aš kenna honum neitt, žvķ aš hann er sjįlfur Bśdda, hvort sem hann er sér mešvitašur um žaš eša ekki. En žó aš hann sé sé mešvitašur um sitt sanna ešli, vešur hann samt ķ villu ef hann hengir sig ķ žessa vitund. Og žį hefur hann allt žegar hann er sér ekki mešvitašur um sitt sanna ešli. Žvķ aš žegar hann tekur eftir žvķ, heldur hann aš žaš sem hann taki eftir sé hann sjįlfur. Og žaš eru reginmistök.
   Žegar žiš nemiš ekkert af kennaranum en sitjiš ašeins, er žaš kallaš fręšsla įn fręšslu. En stundum er hśn ekki nóg, og žvķ hlustum viš į fyrirlestra og ręšum mįlin. En viš veršum aš muna, aš markmišiš meš iškuninni er hverju sinni aš kynnast sjįlfum okkur. Viš nemum til aš verša sjįlfstęš. Og eins og vķsindamašurinn veršum viš aš hafa įkvešin tęki til rannsókna. Jafnframt žurfum viš kennara, žvķ aš viš erum ófęr um aš rannsaka okkur sjįlf af eigin rammleik. En gerum ekki žau mistök aš halda aš viš séum žaš sem viš höfum lęrt hjį kennaranum. Sś könnun sem žiš geriš meš honum er hluti af ykkar daglega lķfi og žar meš óslitin athöfn. Ķ žessum skilningi er enginn munur į iškuninni og žvi sem žiš geriš dags daglega. Žannig er žaš hiš sama aš finn lķfstilganginn ķ setusalnum og aš finna tilganginn meš hvunndagsstśssinu. Og til aš finna hvort tveggja iškum viš zazen [sitjandi hugleišslu].
   Žegar ég dvaldi ķ Eiheiji-klaustrinu ķ Japan gerši hver og einn ašeins žaš sem honum bar. Žaš var allt og sumt. Eins og aš vakna į morgnana og verša aš fara į fętur. Žegar viš uršum aš sitja, sįtum viš, og žegar viš uršum aš hneigja okkur, geršum viš žaš. Og žegar viš iškušum zazen fannst okkur ekkert sérstakt. Okkur fannst ekki einu sinni aš viš lifšum klausturlķfi. Fyrir okkur var klausturlķf vanalegt lķf, og gestir sem komu śr borginni voru óvanalegt fólk. Žegar viš sįum žaš hugsušum viš kannski: „Ó, žaš er komiš skrķtiš fólk.“
   En einu sinni žegar ég yfirgaf Eiheiji og var burtu nokkurn tķma, var allt annaš aš koma aftur. Ég heyrši żmis iškunarhljóš – klukknahljóm og munkana aš kirja sśtruna – og varš djśpt ręršur. Tįrin runnu śr augum, nefi og – munni!
Žaš er fólk utan klaustursins sem finnur andrśmsloftiš žar. Žeir sem innan žess eru finna ķ raunina ekkert. Ég held aš žaš gildi um allt. Žegar viš heyrum hljóš fururtrjįnna ķ roki, er žaš kannski ašeins vindurinn sem blęs og furutrén sem standa upp ķ hann. Žau gera ekkert annaš. En fólk sem hlustar į vindinn ķ trjįnum į žaš til aš finna eitthvaš óvanalegt, jafnvel aš yrkja ljóš. Žannig held ég aš sé hįttaš um hvaš sem er.
Mįliš er žvķ ekki aš finnast eitthvaš um bśddismann. Žaš skiptir heldur engu hvort sś tilfinning er góš eša slęm. Viš lįtum okkur einu gilda hver hśn er. Bśddismi er hvorki góšur né slęmur. Viš gerum ašeins žaš sem okkur ber. Žaš er bśddismi. Aušvitaš er hvatning naušsynleg. En hvatning er ašeins hvatning. Hśn er ekki hiš sanna markmiš iškunarinnar. Hśn er ašeins lyf sem viš žurfum žegar viš missum móšinn. En viš skulum ekki rugla saman lyfjum og mat. Stundum eru lyf naušsynleg. Viš skulum žó ekki gera žau aš daglegri fęšu.
   Af iškunarleišum Rinzais er žvķ sś best aš veita nemandanum hvorki śtlistun į honum sjįlfum né hvatningu. Ef viš hugsum um okkur sjįlf sem lķkama, getur kennslan veriš fötin. Stundum tölum viš um fötin, stundum um lķkamann. En hvorki lķkaminn né fötin eru viš sjįlf. Viš sjįlf erum hin mikla athöfn. Og af henni tjįum viš ašeins agnarögn. Žaš er žvķ allt ķ lagi aš taka um sjįlf okkur, en ķ sannleika sagt er engin žörf į žvķ. Įšur en viš opnum munninn tjįum viš hina miklu tilvist og žar meš okkur sjįlf. Markmišiš meš žvķ aš ręša sjįlf okkur er žvķ aš leišrétta misskilninginn sem viš erum haldin, žegar viš hengjum okkur ķ eitthvert sérstakt stundlegt birtingarform hinnar miklu athafnar. Žaš er naušsynlegt aš ręša um lķkama okkar og athafnir til aš girša fyrir misskilning. Žannig getum viš gleymt sjįlfum okkur meš žvķ aš tala um okkur sjįlf.
   Dogen-zenji sagši: „Aš kynna sér bśddisma er aš kynnast sjįlfum sér. Aš kynnast sjįlfum sér er aš gleyma sjįlfum sér.“ Žegar žiš hengiš ykkur ķ stundartjįningu ykkar sanna ešlis er naušsynlegt aš ręša um bśddismann; annars getiš žiš haldiš aš žessi stundartjįning sé bśddisminn. En žaš er hśn ekki. Og žó er hśn hann. Hśn er hann um stund, andartaksstund. En žannig er žaš ekki alltaf. Į nęsta andartaki er žessu į annan veg fariš. Og til aš gera okkur žetta ljóst veršum viš aš kynna okkur bśddismann. En markmišiš meš žvķ er aš kynnast og geyma sjįlfum okkur. Žegar viš gleymum sjįlfum okkur erum viš ķ raun sönn athöfn hinnar miklu tilvistar og raunveruleikinn sjįlfur. Og ef viš gerum okkur fulla grein fyrir žessari stašreynd, reynist okkur vandalaust aš lifa; viš getum notiš žess įn žess aš finnast žaš erfitt. Og markmiš iškunarinnar er aš gera okkur žessa stašreynd deginum ljósari.

 

Kafli śr bókinni Zen hugur, hugur byrjandans eftir Shunryu Suzuki.Vésteinn Lśšvķksson žżddi.

 


« Sķšasta fęrsla | Nęsta fęrsla »

Bęta viš athugasemd

Ekki er lengur hęgt aš skrifa athugasemdir viš fęrsluna, žar sem tķmamörk į athugasemdir eru lišin.

Um bloggiš

OM - ॐ

Höfundur

OM
                                          OM

 

 

 

 

Þessi síða er helguð andlegum málefnum

 

Ég segi mennina boðna og velkomna, hvern veg sem þeir nálgast mig; því vegirnir, sem þeir velja sér, eru mínir vegir, hvaðan sem þeir liggja ... 

 

Bhagavad-Gita IV, 11

 

 

Netfang: leifurhl@gmail.com 

Des. 2017
S M Ž M F F L
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Nżjustu myndir

  • FB IMG 1509189731120
  • zazen by aik art-d3i4agr
  • zazen by aik art-d3i4agr
  • IMG_0959
  • IMG_0835

Heimsóknir

Flettingar

  • Ķ dag (14.12.): 1
  • Sl. sólarhring: 8
  • Sl. viku: 67
  • Frį upphafi: 68648

Annaš

  • Innlit ķ dag: 1
  • Innlit sl. viku: 38
  • Gestir ķ dag: 1
  • IP-tölur ķ dag: 1

Uppfęrt į 3 mķn. fresti.
Skżringar

Innskrįning

Ath. Vinsamlegast kveikiš į Javascript til aš hefja innskrįningu.

Hafšu samband